Urastao u čudesnu konavosku obalu, na njezin krajnji razvedeni zapad sa šumovitim padinama i pješčanim žalima, sa starovjekovnim naseljenim rtovima i zaljevima, što se spajaju s još čudesnijom dubrovačkom rivijerom. Cavtat u nizu svojeg trajanja ima nekoliko tisuća godina, kao i Konavle s kojima je u krvnu srodstvu.
Priroda je prema Cavtatu bila vrlo darežljiva. Obdarila ga je jednom od najljepših obala ovog dijela Jadrana. Sva razvedena, s nizom pješčanih plaža, blago se spušta prema moru, pristupačna na čitavoj dužini od sedam kilometara, obrasla čarobnim šumarcima čempresa i borova, plitka i prikladna za kupanje na svakom mjestu.
U povijesti se zna da je
Cavtat - Epidaurum kao romanski grad cvao u IV st. n.e. i da je imao oko 40 tisuća stanovnika, da je bio metropola južnog Jadrana i ovog dijela Ilirika i Dalmacije. Kronike su zabilježile da se njegov zemljišni ager prostirao i kroz Konavle sve do Ponte Oštre, a da je Konavosko polje s vodovodnim kanalima, vođenim s izvora Vodovalje (Vodovađe) još u I. st. n.e. šumilo izvorskim vodama, koje su tekle za Epidauruski akvadukt. Po tim je kanalima kasnije i cijeli naš zavičaj prozvan Konavlima. Dotle se možda zvao država Kadma ili Enkelia, kako je zabilježeno na stancu međašu u Popovićima.
Također se zna da je Cavtat - Epidaurum u svojemu burnom životu osnovao i svoj novi grad Dubrovnik, nazvavši ga
Ragusa Nuova za razliku od svojega starog grada Raguse Vecchie. Da bi izbjegao katastrofe invazionih seoba koje je preživio, a s njima i potrese IV, V. I VI. st. svoju je naseobinu, šest morskih milja udaljenu prema zapadu, podigao na hridinama zvanim
Lusa-Ragusa, opkolio je bedemskim tvrđavama koje su nadživljele tisućljeća, a koje i danas krune naš drevni Dubrovnik.
O Cavtatu "miljeniku bogova, prirode i ljudi" kako to mnoge legende kažu, mogle bi se ispisivati povijesne knjige a i književne epopeje. Prekrasna je i ona legenda koja mu je dala ime od starohrvatskog glagola "captiti“ - cvasti, i to baš iz žuke-brnistre te naše kremene i najomiljenije primorske biljke sunčanih aureola. Legenda je sve to povezivala katastrofama nakon kojih se ponovo uzdizao neuništivi Cavtat. "Tamo, dolje, nešto se zlatom kiti i capti u grebenu“. Bez obzira na povijesni grad
Civitas Vetere, narodu je mnogo bliži bio cvat žuke u Cavtatu, i po tom bujnom cvatu dao mu je ime. Hrvatskoj legendi pripada i ona o divnoj
Captislavi, iako je radnja ove tragične priče smještena u I. st. n.e. možda je istinita. Lijepa kneginja epidaurska pogiba baš na Epidaurskom akvaduktu sa zlatnom čašom u ruci, a sa zelenim gušterom u njedrima što je iskočio iz kanala pri protoku prvih izvorskih kaplja iz Konavala. Koliko je sudbina Cavtata povezana sa sudbinom Konavala, govori i ova tragična povijest o životu ljudi iz ondašnjih antičkih vremena. Epidaur se prezivlje Cavtatom po premiloj Captislavi, a njezino mrtvo tijelo ide u grob Konavala, na Mrcine ili u Soko-kulu, da gore među grebenima ne izbijeli ni do danas legenda o velikoj ljubavi epidaurske kneginje i vojvode od Konavala.
Franjevačka crkva Gospe od Snijega (XV. St.) čuva neprocjenjivo slikarsko blago Cavtata, Vicka Lovrina Dobričevića, Vlaha Bukovca, Celestina Medovića...
Župna crkva Sv. Nikole (XV. St.) sva je crkveni muzej. Renesansni zvonik na preslicu, s osmerokutnom kupolom, s četiri ukrasne bifore, kamena skalinata pred fasadom, kamena balustrada naokolo. Unutrašnjost crkve je barokna. U sklopu Crkve izdvaja se Pinakoteka, prekrasno uređena galerija slika s raznim umjetninama sve od XV. St. do danas, Carmello Reggio Palermitana, Vlaho Bukovac...
Knežev dvor predstavlja takav monumentalni spomenik s izrazitima renesansnim obilježjem. Osim svoje vrijedne arhitekture pohranio je cijelo blago cavtatske kulturno-povijesne baštine. Ističe se nadaleko čuvena Bogišićeva znanstvena biblioteka s više od trideset tisuća primjeraka vrijednih knjiga, zbirka starog oružja, veziva i narodne nošnje, posebno konavoske, zbirka numizmatike od antičkih vremena do danas...
Galerija Vlaha Bukovca je i rodni dom umjetnika. U njoj je njegov posljednji atelje, slikarska odjeća, kičice, palete s bojama, manuskripti i velika, velika duša našega konavoskog i cavtatskog genija...
Razmišljajući o Cavtatu, moramo razmišljati o besmrtnoj, izdašnoj i plodotvornoj konavoskoj zemlji koja je ovim obalama podarila srce i dušu. Cavtat joj je bio do starine mjesto čuvenih tkalja, vezilja i zanata za konavosku nošnju i za konavosko ognjište. Mjesto hodočašća na Sv. Roka i na Gospu od Cavtata. Bio joj je u stara vremena ekonomsko, gospodarsko i prosvjetno središte.
